I kada je bivala radosna, oči su joj se tugom smiješile. Odviše plaha i nježna i nestvarna. Ranjena djetinjstvom, životu se gotovo izvinjavala što postoji. Ima tako nekih posebnih duša, koje su rođene sa pradavnom mudrošću i koje su za života hodale među nama stvarnima, nevidljivo i nečujno….
Otud se i činilo da ona više lebdi nego korača beogradskim asfaltima…..
Srna…. Košuta…..
Zanesena filmom, Ekaterinom Velikom i ruskim avangardistima…..
Zaljubljena u Hemfri Bogarta, filmove Miše Radivojevića koje još nije snimio i svoga profesora Minju Dedića….
Sonja Savić, generalna sekretarica naše posebne i jedinstvene Partije u čiju smo se pamet, talenat, kreativnost, inteligenciju i nevinu ljepotu, životima zaklinjali….
Sonja Savić, o kojoj Aca Popović nije stigao da napiše roman, ali je filmska kamera sa kojom je ona tako vragolasto ceo svoj život očijukala, uspela da zabilježi, ovekoveči i oslika, poput Leonarda Da Vinčija, taj njen najtužniji osmeh kojim nas je osvajala sa Velikih Ekrana.
Dobila je od života mnogo, ali je i zarana izgubila sve.
I samo ona zna kako. I samo ona zna zašto.
Kao da se i nije naročito trudila da zadrži ono što joj je po svemu pripadalo. Njezini koraci su uvijek lutali sporednim sokacima, tamo gdje velika svijetla ne dopiru do tajanstava samo njoj razumljivih, koja su je svojim opojnostima branila od suviše jasnog i ponekad prozaičnog života, ali su je isto tako zauvijek odvodili u čudesni i opasni labirint, u kome se na kratke mahove ugodno skrivala od svih i od svega, ali iz kojega, jedne noći, više nije mogla pronaći put povratka….
U biti svakog nadnaravnog umjetnika jest lutanje i disidenstvo. Kako bi inače dodirnuli one potpuno nepoznate i apstraktne obale Rijeka, kojima ni imena nisu poznavali…..
Sonja je bila disident od rođenja. Uvijek protiv….Ali uvijek s razlogom….Nemirom svojim obilježena Antigona svoje generacije……Više rođena sestra no ljubavnica….
Kaluđerica i isposnica, u čijim su se tajnim izbama ispovjedala naša zaluđena srca.
Mora da je njena reinkarnacija bila loše sprovedena, jer se pojavila u svijetu u kome je već jednom davno živjela. Otud i taj najtužniji Osmeh…Jer sve je ona to već jednom prije, možda i prije hiljadu godina vidjela….I sve joj je to bivalo tako poznato i tužno i melanholično i ludo…I zato su se te oči tugom smiješkale…
Zastrašujući rat koji je 90-tih prohujao kroz naše živote i svakog na svoj način ranio, izbrisao je i taj nezaboravni, tajanstveni smiješak sa Sonjinog lica.
Ta naša i njena duhovna tamnica odnjela je i sve uloge koje nam nije odigrala sa tim svojim najbjelijim licem i tim svojim najplavijim očima….
Antigona je zgrčenih pesnica i iskrivljenog lica do smrtnoga bola, progutala sve svoje suze i riječi…..
Kaluđerica Sonja polako je napuštala sve što je nekad poznavala, dodirivala, voljela….
I sve dublje u tajanstvo tamnog labirinta odhodila.
Tamo je, osamljena i od svih i svega već odavna oproštena, još samo stare filmove gledala…..
….sada ležiš na dnu vode…iznad tebe šaš i trava…kao leptir koji ode …kao dijete koje spava….i dok te ljulja val za valom…sanjam da si opet živa….
R.Šerbedžija